Poljoprivreda

Poljoprivreda - permakultura

Poljoprivreda je jedna od prvih ljudskih djelatnosti i do danas je doživjela ogromne promjene u tehnologiji koje omogućuju rekordne prinose upotrebom umjetnih gnojiva, zaštitnih sredstava i moderne mehanizacije.

S druge strane sve više jačaju pokreti koji žele vratiti poljoprivredu izvornim vrijednostima koristeći stare metode čuvanja sjemenja, prirodnu zaštitu i gnojidbu. Profitabilnost takve poljoprivrede najčešće je veća od klasične jer je u skladu s specifičnim željama određenog broja potrošaća. Interesantno je da taj pokret nije nastao zbog profitabilnosti...

Što je permakultura (PERMAnentna KULTURA)?

Permakultura je metoda dizajniranja održivih ljudskih zajednica prema uzorcima iz prirode. Samu riječ i principe osmislili su australci Bill Mollison i David Holmgren, šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Mnogi projekti uzgoja vlastite hrane koji su pokrenuti od permakulturista, spašavaju živote i ozelenjuju pustinje.

Permakultura uzima u obzir lokalnu kulturu, klimu, lokalne uzorke i navike, te nudi bazično znanje o promatranju specifičnosti krajolika, klime, zemlje, flore i faune, insolacije i vode te ih uvrštava u jedinstveni dizajn prilagođen određenom korisniku ili korisnicima. Permakulturni dizajn izrađuje se na temelju načela – briga za ljude, briga za Zemlju i pravedna raspodjela resursa. Kao predlošci se koriste uzorci iz prirode kako bi se optimalno iskoristili svi prirodni potencijali spajajući ih u međusobno podupiruće elemente koji zadovoljavaju naše potrebe bez da se narušava prirodni poredak. U permakulturi čovjek i njegove radnje vraćaju se natrag u prirodno kruženje tvari, kao dio cikličkog sustava u kojem nema otpada i uzaludnog trošenja energije. Permakultura spaja tradicionalna znanja sa suvremenim dostignućima i metodama.

Znanje o permakulturi prenosi se preko grassroot pokreta, održavanjem sedamdesetdvosatnih tečajeva permakulture, nakon kojeg se dobiva certifikat nužan za sudjelovanje na Konvergenciji. Tečajeve održava jedan/na ili više diplomiranih permakulturista koji su stekli najmanje dvogodišnje praktično iskustvo u permakulturnim projektima, dizajniranju, istraživanju, administraciji, arhitekturi i ekonomiji uz pratnju mentora. Nakon dvije godine prakse, dokumentirani osobni permakulturni projekti se izlažu na Konvergenciji prisutnim nositeljima certifikata permakulture te se od mentora traži odobrenje projekata i diploma za svoj rad. Zastupljeno je mišljenje da na taj način znanje permakulture ostaje decentralizirano u grassroot pokretu i uvijek se prilagođava podneblju u kojem se praktični projekti izgrađuju, što je neophodno, želimo li stvarati stvarno održiv dizajn. Konvergencijskom metodom želi se izbjeći posjedovanje i patentiranje znanja permakulture, te njezina institucionalizacija, stvarajući alternativu centralno kontroliranim školskim sustavima na koje smo navikli.